pamćenje, sposobnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Uključuje tri procesa: kodiranje (pretvaranje ulaznih senzornih informacija u oblik koji se može pohraniti – vidni, slušni ili semantički kod), pohranjivanje (zadržavanje reprezentacija slika, zvukova ili značenja sadržaja tijekom određenoga vremena) i pronalaženje (vraćanje pohranjenih informacija u svijest dosjećanjem, prepoznavanjem ili ponovnim učenjem). Prvi su ga istraživali Hermann Ebbinghaus i Frederic (Charles) Bartlett (u djelu Pamćenje – Remembering, 1932). Odvija se u tri međusobno povezane faze, koje se razlikuju po trajanju zadržavanja informacija i kapacitetu: senzorno ili osjetilno pamćenje, kratkoročno ili radno pamćenje te dugoročno pamćenje. Pri senzornomu pamćenju informacije se zadržavaju vrlo kratko (0,5 do 3 sekunde), koliko je dovoljno da se procijeni njihova važnost. Zahvaljujući ikoničkom pamćenju (za vidne podražaje) filmski pokret ne doživljavamo isprekidanim, a zahvaljujući ehoičkomu (za slušne podražaje) riječi ne zvuče kao niz isprekidanih glasova; kapacitet ove faze pamćenja izrazito je velik. Dio informacija procijenjen važnim prelazi iz senzornoga u kratkoročno pamćenje i zadržava se ondje dvadesetak sekundi, a uz svjestan trud i do nekoliko minuta. Kapacitet kratkoročnog pamćenja ograničen je otprilike na pet do devet nepovezanih čestica, no moguće ga je povećati smislenim grupiranjem (npr. pamćenje telefonskoga broja u skupinama od tri znamenke). Informacije kodirane u kratkoročnom pamćenju prelaze u dugoročno pamćenje, gdje se mogu zadržati dulje vrijeme, pa i cijeloga života; kapacitet je gotovo neograničen. Informacije koje trenutačno koristimo nalaze se u kratkoročnom pamćenju, bilo da su tek stigle iz senzornoga pamćenja ili su povučene iz dugoročnog. Nemogućnost pronalaženja informacija iz dugoročnog pamćenja je zaboravljanje. Pohrana u dugoročno pamćenje uspješnija je uz ponavljanje, organizaciju i primjenu mnemotehnika. Dugoročno pamćenje dijeli se na eksplicitno ili deklarativno, te implicitno ili nedeklarativno pamćenje. Eksplicitno (deklarativno) pamćenje je svjesno pronalaženje informacija u pamćenju o kojima se može verbalno izvijestiti. Obuhvaća semantičko pamćenje (opće činjenice i znanje) i epizodičko (osobno doživljene situacije i događaji, tzv. autobiografsko pamćenje). Implicitno (nedeklarativno) pamćenje ne zahtijeva svjesno pronalaženje podataka, već nastaje povezivanjem pojedinačnih operacija u niz asocijacija; predstavlja znanje o izvođenju neke radnje, primjerice pamćenje motoričkih vještina. Ove vrste pamćenja povezane su s funkcijom različitih moždanih područja: eksplicitno pamćenje ovisi ponajviše o kori velikoga mozga i hipokampusu, implicitno o funkciji maloga mozga i bazalnih ganglija. Omogućuju ga funkcionalne i strukturalne promjene u sklopovima živčanih stanica; poremećaji u funkciji tih dijelova središnjega živčanog sustava uzrokuju poremećaje pamćenja (amnezija, demencija). Organizacija pamćenja obično je usklađena s unutarnjim kognitivnim shemama pojedinca, a na nju utječu različiti psihološki, fiziološki i biološki čimbenici te okolina. Pamćenje se najčešće ispituje na tri načina: prepoznavanjem (izdvajanjem već naučenoga materijala iz ukupno prezentiranog), dosjećanjem (samostalnom reprodukcijom naučenog materijala) i metodom uštede odnosno ponovnim učenjem (usporedbom vremena potrebnoga za prvo i ponovno učenje istoga materijala). U novije vrijeme pamćenje se dijeli i na retrospektivno (pamćenje prošlih situacija i događaja) i prospektivno (pamćenje onoga što treba obaviti u budućnosti), koje je povezano s planiranjem i metakognicijom.
Pojam pamćenja se u novije doba susreće u različitim društvenim i humanističkim disciplinama, gdje u najširem smislu označava opći uvjet mogućnosti ljudske percepcije, djelovanja, zajednice, jezika, književnosti ili kulture, oblikovan dugotrajnom povijesnom praksom. Kulturno pamćenje tako podrazumijeva razvedenu kolektivnu zalihu predodžbi, navika i tekstova reprodukcijom kojih se tvori i održava identitet pojedinca i zajednice. Prema tzv. radikalnome konstruktivizmu razlikuje se spontano utjelovljeno nepregledno pamćenje, koje pohranjuje svako proživljeno iskustvo, od aktivno ustrojenoga sjećanja, koje u tu neuhvatljivu mrežu tragova nastoji unijeti red. U historiografiji, primjerice, sjećanje stvara individualnu ili kolektivnu prošlost pripovjednim konstrukcijama koje nekoherentnom pamćenju pridaju društveno prepoznatljiva značenja, usklađena s postojećim socijalnim poretkom. Da bi se postigla takva prepoznatljivost, koja sjećanju pribavlja nužno priznanje, pamćenje se podvrgava aktualnim medijsko-tehnološkim zakonima i strukturama moći danog društva. Zato kolektivno pamćenje nikad nije jednako dostupno svima: oko njega se vodi borba, a svako je njegovo predstavljanje kroz sjećanje uvjetovano specifičnim pobudama, okolnostima i zakonima.
