pamćenje, sposobnost zadržavanja i korištenja informacija. Pamćenje uključuje tri faze: kodiranje, pohranjivanje i pronalaženje. Kodiranje je pretvaranje ulaznih senzornih informacija u neki oblik reprezentacije koji je moguće pohraniti u pamćenju (vidni, slušni i semantički kodovi), tj. informacije se pohranjuju kao reprezentacije slika, zvukova ili značenje sadržaja informacije. Pohranjivanje je zadržavanje informacija tijekom određenoga vremena. Pronalaženje se odnosi na dosjećanje pohranjenih informacija. Prema vrsti, pamćenje se dijeli na: eksplicitno ili deklarativno i implicitno ili nedeklarativno. Eksplicitno pamćenje namjerno je, svjesno pronalaženje informacija u pamćenju i o njima se može verbalno izvijestiti. Uključuje semantičko i epizodičko pamćenje. Semantičko pamćenje pamćenje je općih činjenica (opće znanje), a epizodičko pamćenje pamćenje je događaja koje je pojedinac osobno doživio. Implicitno pamćenje ne zahtijeva svjesno pronalaženje podataka u pamćenju. U tu vrstu pamćenja ubraja se npr. pamćenje različitih motornih vještina. Prema trajanju najčešće se razlikuje: senzorno, kratkoročno i dugoročno pamćenje. U senzornom pamćenju informacije se zadržavaju vrlo kratko (0,5 do 2 sekunde). Projicira li se npr. na ekran tijekom kratkog vremena neka riječ, »vidjet ćemo« tu riječ i nekoliko dijelova sekunde nakon prekida projekcije (ikoničko pamćenje). Prezentira li se neki slušni podražaj, »čut ćemo« taj zvuk i kratko vrijeme nakon prestanka djelovanja podražaja (ehoičko pamćenje). Iz senzornoga pamćenja dio informacija prelazi u kratkoročno pamćenje. Ondje se informacije zadržavaju nekoliko sekundi ili minuta. Informacije koje se u kratkoročnom pamćenju kodiraju prelaze u dugoročno pamćenje, gdje mogu biti pohranjene dulje vrijeme pa i cijeloga života. Pohrana informacija u dugoročno pamćenje bit će uspješnija ako se one ponavljaju, organiziraju i ako se koriste različite mnemotehnike. Pojedine vrste pamćenja povezane su s funkcijom različitih moždanih područja. Tako npr. eksplicitno pamćenje ponajviše ovisi o funkciji različitih područja kore velikoga mozga i hipokampusa, a implicitno pamćenje o funkciji maloga mozga i bazalnih ganglija. Pamćenje omogućuju funkcionalne i strukturalne promjene u sklopovima živčanih stanica u tim strukturama. Poremećaji u funkciji navedenih dijelova središnjega živčanog sustava uzrokuju poremećaje pamćenja. (→ amnezija; demencija)
Pojam pamćenje u novije se doba susreće u različitim društvenim i humanističkim disciplinama, a označuje, u najširem smislu, opći uvjet mogućnosti bilo ljudske percepcije, djelovanja, zajednice, jezika, književnosti ili kulture oblikovan dugotrajnom povijesnom praksom. Tako npr. kulturno pamćenje podrazumijeva razvedenu kolektivnu zalihu predodžbi, navika i tekstova, reprodukcijom koje se tvori i održava identitet pojedinca i zajednice. Pritom, po tezi tzv. radikalnoga konstruktivizma, treba razlikovati spontano utjelovljeno nepregledno pamćenje, koje pohranjuje svako proživljeno iskustvo, od aktivno ustrojena sjećanja, koje u tu neuhvatljivu mrežu tragova nastoji unijeti nekakav red. U obliku historiografije, primjerice, sjećanje stvara individualnu ili kolektivnu prošlost pribjegavanjem pripovjednim konstrukcijama kojima se bježnom i nekoherentnom pamćenju pridaju društveno prepoznatljiva značenja. Da bi se postigla takva prepoznatljivost koja sjećanju pribavlja nužno priznanje, pamćenje se podvrgava aktualnim medijsko-tehnološkim zakonima i strukturama moći dotičnoga društva. Zato kolektivno pamćenje nikad nije jednako dostupno svima, oko njega se vodi borba, a svako je njegovo predstavljanje kroz sjećanje uvjetovano specifičnim pobudama, okolnostima i zakonima.
